B

BARANICA
Baranica je prirodno kupalište, omiljeno kod lokalnog stanovništva.Nalazi se na desnoj obali Trgoviškog Timoka, u klisuri same reke, na 5 km od grada. Nalazi se u blizini puta Knjaževac – Pirot, pa je česta stanica putnika koji bi da predahnu. Baranica je izuzetno primamljiva za ribolovce i  „kreativne“ kupače koji bi se oprobali u igrama na vodi. Kupalište Baranica  je najposećenije tokom praznika, u prolećnom i letnjem periodu. Baranica je poznata i kao paleolitska stanica. Većа okаpinа nа Bаrаnici uzdignutа je visoko iznаd reke, nаlаzi se nа desnoj obаli Trgoviškog Timokа, nа oko 100 m iznаd reke. Pećinа imа dvа ulаzа, jedаn nа istočnoj а drugi nа južnoj strаni. Osnovа ovog pećinskog stаništа dostа je rаzuđenа. Prilikom аrheoloških istrаživаnjа, od strаne Zаvičаjnog muzejа Knjаževаc i Filozofskog fаkultetа iz Beogrаdа, u kulturnim slojevimа pećine registrovаni su kremeni аrtefаkti kаo i rаznovrsаn koštаni mаterijаl. Pronаđene kremene аlаtke pripаdаju mlаđepаleolitskom kulturnom kompleksu.

Baranica (Knjaževac)

BORISAV JOVANOVIĆ (BORA JARE)
Borisav Jovanović – Bora Jare, samozvani grof od Džervina, neustrašivi lovac na tigrove, neodoljivi i neprevaziđeni kavaljer sa ružom, hrabri pomorac, te zanosni pevač napolitanskih pesama, život je shvatao kao veliku artističku arenu, scenu i pozornicu na kojoj se predstava nikad ne završava i večito traje. Samozvana titula grof od Džervina došla je, valjda, kao simbol lokal-patriotske knjaževačke torlačije i bivšeg privrednog giganta, istoimenog Poljoprivredno-prehrambenog kombinata koji je bio alfa i omega grada ispod krševite Tresibabe. Neko je nekada i zapisao da je ovo ime sebi nadenuo putujući po svetu, kada je postao pomorac i služeći razne markize, barone i lordove pomislio Zašto da samo Englezi i ostali pedigrirani Evropljani imaju plemićke titule…­
Zna se da je on bio srpski glumac i da je bio najpoznatiji po ulozi Jaretovog oca iz serijala Kamiondžije 1973 – 1984, ali malo ko, osim nekada zaječarskih boema zna, kako je Bora Jare postao profesionalni glumac. Postoji mnogo priča, anegdota i nebrojano verzija o tome. Jedna od njih je vezana za Negotin i njegov čuveni jesenji vašar kada je baš on najavljivao nove artističke priredbe kada su sve oči bile uprte u njega i druga, kada je baš tada na gostovanju zaječarskog pozorišta, trebalo da zameni glumca koji je baš tada zadobio ogromne stomačne probleme, pod uslovom da napamet zna tekst predviđen za tu ulogu. Tada je Bora na pozornici, pred probirljivom negotinskom publikom, poverenu ulogu, inače iz predstave Hamlet, odradio kao pravi glumački car,iako je prvi put kročio na profesionalnu pozorišnu scenu, pokazao se kao čovek koji je iza sebe imao, maltene na stotine pozorišnih uloga, pa je rutinski a na veliko zadovoljstvo reditelja i ostalih članova ansambla zaječarskog teatra, mada najviše publike, bez greške odigrao lik koji je tumačio. Znao je on da se teatarski nastrojen i scenski nadaren, sa morem tekstova u glavi i te kako snađe. Gromoglasni aplauz nakon te predstave nije izostao, poljupci i čestitanja su takođe usledili sa svih strana a upravnik pozorišta je tada Bori ponudio profesionalni ugovor koji je on oberučke prihvatio. Tako se Bora Jare, igrom slučaja, otisnuo u profesionalne pozorišne vode, u kojima je više nego uspešno plivao gotovo ceo svoj životni vek, na veliko odobravanje brojnih ljubitelja umetnosti boginje Talije. Bora Jare, svestrani čovek čiji je životni vek bio prepun dogodovština, srcem i dušom je bio zaječarac. Borivoje – Borisav Jovanović – Bora Jare, rođen je 22. marta 1918. godine u Knjaževcu, gde je i preminuo novembra 1986. godine.

Borisav Jovanović (Bora Jare)

BUKOVO MANASTIR
Manastir Bukovo se nalazi na četiri kilometara jugozapadno od Negotina, na padini Bratujevačke kose, a pored samog starog puta Negotin – Zaječar. Manastirska crkva posvećena je Sv. ocu Nikolaju Mirlikijskom Čudotvorcu. Poreklo imenu manastira može se danas samo nagađati. Jedni misle, da je manastir dobio ime po bukovoj šumi oko manastira, drugi kažu da mu ime potiče od vodene ptice „bukavac“, kojih je ovde bilo vrlo mnogo u vremenu dok još nije bio isušen negotinski rit. Nagađa se čak i to, da bi mu ime moglo postati od Bukovskog manastira kod Bitolja, čiji su izbegli monasi pod najezdom Turaka došli u ove krajeve i iz nostalgije prema svom matičnom manastiru, nazvali i ovaj Bukovo. Kako stoji u zapisima upućenih, do 1833. godine, do oslobođenja od Turaka, manastir Bukovo se u pisanim izvorima javlja samo nekoliko puta. Pisanih spomenika o osnivaču i ktitoru, kao i vremenu nastanka manastira gotovo i da nema. Postoji samo nekoliko predanja o tome. Najrealnija pretpostavka bila bi da je manastir nastao u periodu turskih osvajanja, kada je prvi veći talas migracije s Kosova, Drine i iz Hercegovine počeo da naseljava zemljoradničke krajeve današnje Srbije, pa i dolinu Timoka sve do Negotinske Krajine i Dunava. U najstarije pisane izvore u kojima se pominje manastir Bukovo spadaju turski popisi iz 1454. i 1586. godine. U oba popisa iz Fetislamske nahije Bukovo se pominje kao manastir Svetog Nikole koji daje danak od sto osamdeset aspri osmanlijskom carstvu. Po slomu Prvog srpskog ustanka i pogibiji Hajduk Veljka Petrovića, krajinskog vojvode, 1813. godine, Turci ulaze u Krajinu i u osvetničkom pohodu pustoše sve pred sobom, te je i manastir Bukovo tada zapaljen. Manastir je za kratko vreme opusteo, ali već pet godina kasnije Turci izdaju dozvolu za obnavljanje crkava i manastira u Krajini u koje spada i Bukovo. Ipak, mnogo povoljnije političke i ekonomske prilike, omogućile su da manastir Bukovo  ponovo bude obnovljen 1837. godine. Tom prilikom knez Miloš je poklonio manastiru zvono.1839. godine za vreme starešinstva igumana Josifa (Milijevića) podignuta su u manastiru dva konaka. Manastir je ponovo stradao 1877. godine, u drugom srpsko-turskom ratu, ali već 1885. godine za starešinu manastira Bukovo dolazi arhimandrit Prokopije (Bujišić), jedan od vođa hercegovačkog ustanka, koji preduzima veliku obnovu manastira. Na inicijativu arhimandrita Prokopija i ukazom Kralja Aleksandra I Obrenovića od 31. maja 1890. godine, na delu manastirskog imanja koje je dato državi pod zakup, osnovana je 1891. godine državna poljoprivredna škola za vinodelje i voćarstvo, u kojoj su među prvim učiteljima bili kaluđeri iz manastira Bukova. Značajni susreti odigrali su se baš u ovoj svetinji.
U Prvom svetskom ratu ovaj manastir doživljava bugarsku okupaciju, a sa njom i pljačku imovine i uništenje velikog dela šume. Po oslobođenju, u periodu između dva svetska rata, pored duhovnog i kulturnog značaja, manastir Bukovo postaje i ekonomski bitan činilac Negotinske Krajine. Sa starešinom, arhimandritom Ruvimom (Okanovićem), koji je završio najvišu poljoprivrednu školu u Francuskoj i bio veoma sposoban i preduzimljiv, manastir postaje nadaleko poznat i kao poljoprivredno dobro. Veliki radovi na uređenju manastira i trudovi oko prosperiteta, kako manastirske ekonomije tako i čitavog negotinskog kraja, bivaju prekinuti izbijanjem Drugog svetskog rata. Teške ratne okolnosti, ipak, nisu sprečile manastirsko bratstvo da, koliko je to u njegovoj moći, pomažu unesrećeni narod i spasava stradalnike koji su u manastir dolazili, kako iz Negotina tako i iz svih krajeva zemlje i tu tražili duhovnu i materijalnu pomoć. Manastir uspeva da tokom celog rata pomaže narodnu kuhinju u Negotinu, bolnicu, dečiji dom, izbeglički dom. Uz Božiju pomoć bratstvo manastira Bukovo je preživelo i prevazišlo svu ratnu strahotu ne sluteći da će oslobođenje doneti možda još teže dane, u svakom pogledu. Novembra 1945. godine, na osnovu zakona o „agrarnoj reformi, kolonizaciji i eksproprijaciji“, narodna vlast oduzima kompletno imanje manastiru i od 376 hektara koliko je tada posedovao, ostavlja mu samo 10 hektara u neposrednoj blizini samog manastira. Negotinska opština je 1964. godine  prihvatila da pomogne obnovu, već ruiniranih zgrada u manastiru, kao i dovršetak kule zvonika koja je počela da se zida još 1940. godine. Najzad, zvonik je stavljen pod krov 1966. godine. U nedostatku muškog monaštva, novoustoličeni vladika Metodije, odlučuje da Bukovo pretvori u ženski manastir. 1972. godine Bukovo postaje ženski manastir. Preuzevši upravu manastira, nova monahinja Serafima (Petrović) sa sestrinstvom koje se iz godine u godinu uvećavalo, počinje da sakuplja sredstva za obnavljanje manastirskih zdanja, naročito južnog konaka, čije renoviranje uspevaju da završe 1976. godine. U jesen 14. oktobra obavljeno je i osvećenje novopodignute kapele u sklopu konaka, koju su posvetili samom prazniku na koji je osvećenje i izvršeno, Pokrovu Presvete Bogorodice. Blagoslovom episkopa Milutina (Stojadinovića), a zalaganjem igumanije Serafime i celokupnog sestrinstva, uz pomoć Opštine Negotin, Zavoda za zaštitu spomenika kulture i mnogih privrednih subjekata, 1986. godine izvršeno je kompletno renoviranje zapadnog konaka.
Kako je i vladika Justin imao želju da u svojoj eparhiji ima barem jedan muški manastir 26. februara 1994. godine Bukovo ponovo biva pretvoreno u muški manastir. Još uvek mlado bukovsko bratstvo je imalo veliku čast da ugosti blaženopočivšeg patrijarha Pavla 14. septembra 2001. godine, koji je u manastiru i prenoćio da bi sutradan izvršio osvećenje nove crkve u obližnjem selu Dušanovcu. Bratstvo sa o. Ilarionom na čelu 2003. godine pokreće projekat zidanja potpuno novog konaka na temeljima južnog, koji je već bio potpuno urušen. Ipak, tradicija gajenja vinove loze i proizvodnje vina u Negotinskoj krajini neraskidivo je vezana za manastir Bukovo koji je zbog svog geografskog položaja, izuzetno povoljnih klimatskih uslova i osobenog tipa zemljišta na svom imanju, kroz vekove predstavljao sinonim i glavno obeležje vinogradarstva i vinarstva ovoga kraja. Oduzimanjem imanja 1945. godine u manastiru je ta tradicija nažalost, prekinuta. Budući da je deo oduzetog imanja vraćen manastiru, vladika Justin daje blagoslov da se vinogradarsko-vinarska delatnost obnovi i tradicija nastavi. U nadi, da je sav danas vidljivi napredak manastira, samo spoljna manifestacija onoga što bi trebalo da bude pravi unutrašnji sadržaj monaške zajednice, bratstvo i danas, poučeno burnom istorijom manastira, hrabro gleda u budućnost svesno činjenice, da svaki trud, a prvenstveno trud na svom ličnom usavršavanju u dobrodetelji i svemu onom što daje punoću i smisao monaškog života, doprinosi boljitku ne samo ličnom već i cele Crkve i države.

Manastir Bukovo kod Negotina

Ovaj projekat je sufinansiran sredstvima Ministarstva kulture i informisanja
,,Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva”