Bor od A do Š

A – AERODROM
Aerodrom u Boru je izgrađen pre 35 godina i to je jedan od retkih civilnih aerodroma sa betonskom pistom. Ovaj aerodrom se nalazi u ataru sela Slatina, prema reci Timok, iznad grada Bora i udaljen je od Zaječara 13 km. Izgrađen je 1985. godine. Njegova pista je presvučena „suvim asfaltom“ dužine 1.080 metara, 30 metara širine i zauzima površinu od 60 hektara. Pored onih u Beogradu, Nišu i Vršcu, borski aerodrom sa celokupnom pratećom infrastrukturom nalazi se na oko 9 kilometara od centra grada. U osnovi je bio zamišljen kao sportski aerodrom, a predviđeno je da se koristi i kao turistički, odnosno kao aerodrom na koji mogu da sleću i laki putnički (poslovni) avioni. Krajem prve dekade 21. veka, aerodrom se nalazio u zapuštenom stanju, RTB Bor, pista aerodroma je početkom 2012. godine znatno popravljena. U okviru aerodroma postoje asfaltirana poletno-sletna staza sa okretnicama dužine 1080 metara i širine 30 metara, rulna staza i hangar za smeštaj vazduhoplova sa aneksom i tornjem kontrole leta. On je, za sada, kažu upućeni, registrovan za letelice koje mogu da prime do šest tona tereta i 72 putnika, a izuzetno je pogodan za čarter letove. Aerodrom poseduje dozvolu direktorata za civilno vazduhoplovstvo za sportske letove. Aerodrom se nalazi na nadmorskoj visini od 386 metara, a njegovo dalje opremanje, proširenje i modernizacija jedan su od ciljeva gradske uprave. Aerodromom trenutno upravlja ustanova “Sportski centar Bor”.

Aerodrom Bor

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

B – BRANISLAV ANĐELKOVIĆ
dr Branislav Anđelković je rođen 1961. godine u Beogradu opština Savski venac. Srpskoj javnosti je poznatiji kao arheolog, muzičar, egiptolog i docent na Filozofskom Fakultetu Univerziteta u Beogradu. On je osnovne studije završio na Filozofskom Fakultetu Univerziteta u Beogradu 1988. godine. Magistarski rad (Odnosi između Kaanaca i Egipćana do kraja vladavine Narmera) odbranio je na istom fakultetu 1994. godine, a doktorski (Evolucija gerzeške kulture: unutrašnji i spoljašnji činioci) 2003. Anđelković inače na Filozofskom Fakultetu Univerziteta u Beogradu počinje da radi kao asistent-pripravnik 1990. godine, da bi 1995. postao asistent. Od 2004. godine je docent. Predavao je i na Jejl univerzitetu 2009. godine. Svakako treba istaći i da je Član nekoliko srpskih i internacionalnih stručnih organizacija, uključujući: Srpsko arheološko društvo, International Association of Egyptologists (1988 – 2013) i The American Schools of Oriental Research (2013). Od 2003. do 2011. godine je bio predsednik sekcije za arheologiju Bliskog istoka u Srpskom arheološkom društvu. Kapitalno delo savremene srpske arheologije, knjiga dr Branislava Anđelkovića Arheologija smrti: ka razumevanju starog Egipta, upoznaje nas sa najnovijim saznanjima u ovoj oblasti. Autor je u pomenutoj studiji spojio svoje bavljenje arheologijom predinastičkog i ranodinastičkog perioda Egipta (posebno Nakada kulturom) sa proučavanjima dinastičkih nalaza i Nesmina (Beogradske mumije). Drugim rečima, u knjizi je obuhvaćen veliki raspon od početaka traganja za besmrtnošću do „marketinga večnog života” i legata drevnog Egipta. Monografija je bogata i digresijama u vezi sa arheološkom teorijom, preistorijom ratovanja, biblijskom arheologijom, ali i ogromnim brojem informacija – koje su same po sebi često pravi arheološki „detektivski romani” – i iziskuju studiozno i posvećeno čitanje. Kako je Branislav i muzičar, dodajmo da je on i  pevač, gitarista, frontmen i osnivač benda Fetish beat. Bend je svoj prvi album sa 21 pesmom, izdao 2010. godine. Autor je dvadeset egzistencijalističko-filmskih eseja.

dr Branislav Anđelković

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

V – VELIČKOVIĆ MOMČILOVIĆ BOBANA
Bobana Momčilović Veličković, rođena je 25.januara 1990. godine u Boru. Bila je reprezentativka Srbije u sportskom streljaštvu. Njena disciplina bila je vazdušni pištolj. Streljaštvo je trenirala od 1999, a takmičila se od 2000. godine. Bila je članica streljačkog kluba „Bor 030”, a njen trener bio je Boban Marković. Jedna od najboljih svetskih takmičarki pištoljem u 21.veku. Na Evropskim prvenstvima vazdušnim oružjem održavala je kontinuitet visokih plasmana i godinama dokazivala da pripada elitnom krugu strelaca. Na gotovo svakom šampionatu Starog kontinenta borila se za medalju gađajući vazdušnim pištoljem. Dvostruka je evropska prvakinja (iz 2010. i 2012) u disciplini vazdušni pištolj 10 metara, pobednica svetskog kupa u Minhenu 2016. godine. Bila je deo olimpijskog tima Srbije na Letnjim olimpijskim igrama 2012. u Londonu, i na Igrama 2016. u Rio de Žaneiru. Na Igrama u Riju osvojila je 7. mesto u finalu discipline vazdušni pištolj 10 metara. Ženski tim Srbije vazdušnim pištoljem, kome je pripadala poslednjih godina, sa Bobanom kao standardnom članicom sastava, nanizao je veliki broj medalja. Kao članica ekipe Srbije je pet puta bila šampion Evrope (2010, 2011, 2013,2017, 2020), a 2014. u Granadi se okitila i titulom šampiona sveta. Sem pet zlatnih medalja, Bobana je, kao članica ekipe Srbije, osvojila i po jedno srebro i bronzu na šampionatima Evrope. Bobana je preminula 21. juna 2020. godine, u tridesetoj godini života od komplikacija nastalih usled porođaja. Iako je prerano napustila životnu scenu, Bobana Momčilović Veličković je ostavila neizbrisiv trag u istoriji srpskog streljaštva.

Bobana Momčilović Veličković

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva


G – GORNJANE
Selo Gornjane se nalazi severno od Velikog i malog  Krša sa prosečnom nadmorskom visinom od 450 m. Prvi podaci o ovom selu u borskoj opštini, a u pisanim dokumentima potiču iz 1524.god. gde se ovo područje naziva imenom Gornjan. Iste godine Porečje pada pod Tursku vlast i u popisu se pojavljuju osam sela na prostoru današnjeg Gornjana: Gornjan, Ljubova, Grešnica, Vidorište, Klokovac, Crkvenac, Lozovica i Dobrosnice. Ljubovska reka duboko preseca površinu gornjanske visoravni i Staro selo je svoje sedište našlo baš na obalama ove reke. Reka je ovoga puta bila granica između Smederevskog sandžaka sa desne i Vidinskog sandžaka sa leve strane. 1833. u srpskoj karti upisano je kao selo Gornjan, mada se pretpostavlja da je to prostor Starog sela. Administrativni, kulturni i trgovački centar pomera se na prostor današnjeg centra sela, nakon što je početkom 1839. godine u iznenadnom potopu bujica odnela sa sobom sve vodenice, trgovine, kafane i kuću tadašnjeg seoskog popa u kome je i sam stradao. Nova lokacija sela izabrana je van rečnih tokova i bila je isključivi uslov za dobijanje pomoći koga je postavio Miloš Obrenović kako bi se sprečila eventualne slične katastrofe. Skoro pola veka kasnije na mestu današnjeg centra sela počela je da se zida crkva Svete Trojice koja je, brižno čuvana, više od jednog veka i danas u odličnom stanju. Ubrzo posle 1901. godine započeta je seoska škola na novoj lokaciji sela. Treba reći da je još tada postojala škola u zaseoku Garvan i u mestu zvanom Krušar. Po priči meštana selo je imalo 14 zaseoka koja i danas postoje. U ataru Gornjana bogatstvo voda pretočeno je u rad brojnih vodenica – potočara koje su rodne useve sa plodnih oranica mlele i tako prehranjivale mnogobrojno  stanovništvo s početka dvadesetog veka. Treba dodati da se oko gornjanske visoravni uzdižu  planine Veliki Krš (1148m), Mali Krš(929 m), planina Stol (1156m) i Deli Jovan(1141m). Sa severa selo se graniči sa Rudnom glavom, Crnajkom, sa zapada sa Vlaolom, istočno se nalaze Tanda i Luka, na jugoistoku je Bučje, južno sa druge strane planine Veliki Krš prostire se selo Krivelj. Raznolikost reljefa pružilo je utočište i predstavlja stanište brojnim biljnim i životinjskim vrstama. Na planini Veliki krš  nalazi se preko 70 speleoloških objekata, pećina, jama, i stanište je 11 vrsta grabljivica. Visoravan na kojoj se smenjuju livade, obradivo zemljište i šumarci pogodno je za razvoj stočarstva, sakupljanje lekovitog bilja, pečuraka. Dodajmo i da se arheološko nalazište Manastirište nalazi  jugozapadno od ulaza u selo. Na samom lokalitetu nalaze se ostaci crkve koja po mišljenju arheologa pripada grupi hramova obnovljenog raškog tipa. Crkva je mesto gde se prepliću stvarnost, magija i legenda o mestu koje zrači mistikom i neobično prisutnom pozitivnom energijom. Međutim  mišljenje starosedelaca je da je na ovom mestu postojao manastir sa pratećim zgradama čiji se ostaci naziru i po nekim pričama posmatrajući kartu ovaj se manastir nalazi u pravoj liniji sa manastirom Gornjak i Bukovo.

Selo Gornjane

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

D – DUBAŠNICA
Lako dostupna asfaltnim putem iz pravca Borskog jezera, udaljena od Bora 35 kilometara, krečnjačka visoravan Dubašnica, čini istočni deo Kučaja – najvećeg krečnjačkog kompleksa u Srbiji. Površina krasa Dubašnice je 82 km2. Krečne naslage su debljine i preko 200 metara. Nadmorska visina visoravni iznosi između 800 i 1000 metara. Najviši vrhovi su: Mošuluj i Stobari (1048m). Dubašnica je po svom litološkom sastavu kraška površ, rasčlanjena brojnim vrtačama i kanjonskim dolinama ponornica: Dubašnice, Demižloka, Vojale, Mikuljske i Pojenske reke…  Bogata je šumama, livadama i pašnjacima, kao i raznovrsnim vrstama divljači: jeleni lopatari, mufloni, divokoze, srne, divlje svinje, izuzetno je zanimljiva za lovce, planinare, speleologe i druge zaljubljenike prirode.

Dubašnica

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

Đ – ĐORĐEVIĆ BORISLAV BORIŠA
Đorđević Borislav Boriša je bivši jugoslovenski i srpski fudbaler. Karijeru je počeo u Boru u kojem je debitovao sa 17 godina. Izuzetan talenat je potvrdio u dresu splitskog Hajduka (1975-1981). Sa Hajdukom je osvojio jednu titulu prvaka (1979) i dva Kupa maršala Tita (1976, 1977). Kao internacionalac igrao je u nemačkom bundesligašu Hamburger SV (1981-83). Iako je zabeležio devet bundesligaških susreta, učestvovao u osvajanju dve titule prvaka Nemačke (1982, 1983). Finalista Kupa UEFA 1982. godine i prvak Evrope sa Hamburgom 1983. Na zalasku karijere igrao i u nižerazrednim nemačkim klubovima TB Berlin (1983-84) i Altona 93 (1984-86). U dresu reprezentacije Jugoslavije odigrao je pet utakmica. Debitovao je 22. maja 1976. protiv Velsa (1:1) u Kardifu, poslednji put je igrao za nacionalni tim 5. oktobra 1977. protiv Mađarske (3:4) u Budimpešti. Nakon završetka igračke karijere radio kao trener u fudbalskoj školi bivšeg nemačkog asa Manfreda Kalca.

Đorđević Borislav Boriša

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

Z – ZOOLOŠKI VRT BOR
Krajem novembra 2011. u Boru je otvoren ZOO vrt, jedan od najlepših u Srbiji. Na površini od oko 2 ha, u vrtu  boravi više od 70 vrsta životinja ili preko 130 jedinki. Sadašnji „stanari“ poput tigra, lama, medveda, antilopa, zebri, berberskih ovaca, majmuna, krokodila, nojeva,  već predstavljaju svojevrsnu atrakciju za posetioce, a sasvim je sigurno da je zvezda vrta Beli lav. Pored uređenog i konfornog prostora za boravak životinja u vrtu je sagrađeno niz dopunskih objekata koji omogućavaju sa jedne strane što bolje funkcionisanje samog vrta a sa druge,  pružaju posetiocima, pored razgledanja životinja i druge dopunske sadržaje koji će im doživljaj posete ovog vrta učiniti još upečatljivijim.

ZOO vrt Bor

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

I – IVAN GVOZDENOVIĆ
Ivan je fudbal počeo da trenira u osnovnoj školi u Boru, u kom je i rođen 19. avgusta 1978. godine. Potom je treniranje nastavio u FK Bor. Pre nego što je sa 14 godina stigao u Crvenu zvezdu, proveo je po jednu sezonu u Pirotu i Kruševcu. Kao igrač Crvene zvezde bio je tokom jedne sezonu na kaljenju u Milicionaru. Za prvi tim Crvene zvezde je zaigrao od sezone 1999/2000. kod trenera Slavoljuba Muslina. Sa Crvenom zvezdom je osvojio dve titule prvaka i dva pehara namenjena pobedniku kupa. U poslednjoj sezoni je bio i kapiten kluba. 2003. prelazi u belgijski Klub Briž, sa kojim potpisuje petogodišnji ugovor. Igrač Briža je bio do 2007. godine, s tim što je tokom 2005. bio na pozajmici u francuskom Mecu. Nakon Briža po jednu polusezonu provodi u Dinamu iz Bukurešta i Metalurgu iz Donjecka. Krajem 2008. godine, vratio  se u Crvenu zvezdu, gde je tokom proleća 2009. odigrao sedam utakmica. U avgustu 2009. potpisuje ugovor sa Vojvodinom. U Vojvodini je retko dobijao priliku tokom jesenjeg dela sezone pa je u januaru 2010. prešao grčku Kavalu u kojoj je proveo ostatak sezone. U sezoni 2010/11 sa Tiranom osvaja Kup Albanije. Nakon toga provodi tri sezone u ekipi Skenderbega sa kojim je tri puta bio prvak Albanije, a dva puta je osvojio Superkup. Poslednji klub u karijeri mu je bio Kukesi za koji je nastupao u sezoni 2014/15. Gvozdenović je sada i fudbalski trener.

Ivan Gvozdenović

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

J – JAMA KAFIĆ
U utrobi zemlje, onamo gde se već stotinu godina iskopava ruda bakra i zlata, u jami borskog rudnika, na dubini od 400 metara, na takozvanom 11. horizontu, u prostoru uklesanom u stene nalik pećini, sagrađen je i opremljen kafić. Ova jedinstvena atrakcija zapravo je prostor od stotinu kvadrata koji je uređen i opremljen tako da posetiocima dočara neponovljivu radnu atmosferu i uslove rada generacija rudara, koji su ovde, na dubini od 700 metara, zarađivali i zarađuju svoj „hleb sa sedam kora“. Bakrorezi sa motivima rudara okačeni na „zidove“, rudarska oprema, lampe, telefoni i table sa natpisima koji beleže istoriju i pojašnjavaju tehnološke procese rudarenja, oplemenjuju prostor i čine ga svojevrsnom muzejskom postavkom. Na ovaj način, opremanjem i otvaranjem za turističke posete ovakvog, svakako, jedinstvenog objekta, menadžment industrijskog giganta, tada RTB-a Bor,  učinio je dostupnim za turiste neponovljiv doživljaj spuštanja, razgledanja jamskog prostora i ispijanja pića u utrobi zemlje.

Kafić Jama

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

K – KONAK KNEZA MILOŠA
Konak kneza Miloša nalazi se u Brestovačkoj Banji nadomak Bora. Sagrađen je 1837. godine i predstavnja reprezentativnu građevinu srpske  arhitekture prve polovine 19. veka. Konak je prizemna zgrada pravougaonog oblika. Jednostavne je konstrukcije. Fasada je bez ukrasa. Sazidan je u bonruku, sa profilisanim gredama na uglovima. Grede su od hrastovine i pored konstruktivne, imaju i dekorativnu funkciju. Krov je bio, sve do 2005. godine  pokriven ćeramidom što se uklapalo u stil gradnje. Prozori su dosta mali i uzani. Na njima su zavese od prizrenske svile. Unutrašnjost predstavlja skladnu celinu koju čine ukupno pet prostorija – veliki hol i četiri sobe. Po dijagonali građevine, sa severne strane, desno od ulaznih vrata je doksat (trem), a levo od izlaznih, sa južne stane, smeštena je manja odžaklija (kuhinja) sa ognjištem. U prvoj polovini 19. veka, 1837. godine u Srbiji je ukinut turski spahijski sistem. Bor i okolina priključeni su zemlji matici i tada počinje ubrzani razvoj ovoga kraja. Knez Miloš Obrenović dolazi u Brestovačku banju zainteresovan za izvore lekovite vode poznate još od starih Rimljana. Turci su do tada koristili lekovitosti ovih voda. Iz istorijskih spisa se zna da je u Brestovačkoj Banji 1834. godine, boravila kneginja Ljubica Obrenović sa begovima i svojim sinovima Milanom i Mihajlom Obrenovićem. U to vreme podignuta je i jedna zgrada za siromašne bolesnike. Vremenom, ovde su objekte gradili članovi dinastija Obrenović i Karađorđević, pa je Banja bila poznata i van granica Srbije. Brestovačka Banja bila je omiljeno lečilište i letovalište srpskih vladara. Knez Miloš Obrenović je u Brestovačkoj banji izgradio konak za sopstvene potrebe. Vode u Brestovačkoj Banji pokazale su se delotvornim za reumu. Danas njegov konak predstavlja kulturno-istorijski spomenik. U prostorijama objekta nalazi se muzejska postavka pod nazivom „Brestovačka Banja u vreme kneza Miloša”. U tom prostoru izloženi su portreti značajnih ličnosti političkog, kulturnog i društvenog života Srbije, koji su boravili u Brestovačkoj Banji kao gosti kneza Miloša.

Konak kneza Miloša

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

L – LAZAREVA PEĆINA
Lazareva pećina ili Zlotska pećina je pećina u Srbiji. Nalazi se u istočnoj podgorini Kučaja. Od Zlota je udaljena 3 km, od Brestovačke banje 14 km i od Bora 21 km. Ulaz u pećinu je na nadmorskoj visini od 291 m i nalazi se na levoj strani Lazareve reke. U blizini se nalazi još par speleoloških objekata koji su zajedno sa ovom pećinom poznati i pod nazivom „Zlotske pećine“. Od ovih pećina Lazareva je najpoznatija i turistički najranije uređena. Turističko uređenje pećine otpočelo je 1953. godine, a turistička staza je duga 800 m. Prva ispitivanja Lazareve pećine je izvršio Feliks Hofman 1882. godine. Sedam godina posle Hofmana, speleološka istraživanja objavio je i Jovan Cvijić. Pećinu je izgradila podzemna reka koja i dalje prolazi kroz nju. Ukupna dužina ispitanih kanala Lazareve pećine je 9818 m, a procenjena dužina pećinskih kanala prelazi 10 km. Ukupna površina pećine je 9907 m². Lazareva pećina proglašena je prirodnom retkošću i zaštićena kao spomenik prirode od 1949. godine. Zavod za zaštitu prirode Srbije proglasio je 2005. godine Lazarevu pećinu objektom geonasleđa Srbije. Lazareva pećina nalazi se na teritoriji spomenika prirode Lazarev kanjon. U Lazarevoj pećini nalazi se i veoma značajan arheološki lokalitet. U njemu su otkrivena tri praistorijska kulturna horizonta, iz bakarnog, bronzanog i gvozdenog doba.

Lazareva pećina

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

M – MUZEJ RUDARSTVA I METALURGIJE
Daleke 1950. godine sastao se Inicijativni odbor Saveza boraca i tada doneo odluku o formiranju Muzej rudarstva i metalurgije u Boru. Duga tradicija rudarstva i metalurgije ovog kraja dovela je do stvaranja potrebe za specijalizovanim muzejom čija bi osnovna koncepcija bila proučavanje rudarsko-metalurške delatnosti ovog kraja od praistorije do današnjih dana. Te tako 1972. godine menja se koncepcija i naziv Muzeja u Muzej rudarstva i metalurgije. Muzej predstavlja savremenu, moderno opremljenu i muzeološki kompleksnu ustanovu. Osnov muzeja čini fond od preko 20000 eksponata, razvrstanih kroz arheološku, etnološku, istorijsku, umetničku, tehničku i minerološku zbirku. Muzejsku fondovi i zbirke hronološki obuhvataju period od 4500 god. p.n.e. do kraja 20. veka nove ere. Posebnu pažnju zavređuju kamene i koštane alatke, amfore i pitosi, žrtvenici iz Rudne glave i Zlotske pećine, antičke alatke i figurine, nakit iz Krivelja, Klokočevca, Brodice i sa Kraku lu Jordan , srednjevekovni nakit, keramika i novac iz Brestovca, Lazareve pećine i rudarska oprema iz Novog brda… Stalne izložbene postavke “Razvoj rudarstava i metalurgije od praistorije do danas“, u prostorijama Muzeja „Brestovačka banja u vreme Kneza Miloša“ u Konaku kneza Miloša u Brestovačkoj banji. Angažovanjem Muzeja u Boru, sistematski je istraženo arheološko nalazište u Lazarevoj pećini i praistorijski lokaliteti na teritoriji opštine Bor. Godine 1970. Muzeju je priključen konak kneza Miloša u Brestovačkoj Banji. Svakako treba reći da je muzej rudarstva i metalurgije u Boru, jedini te vrste u našoj zemlji a i jedan od retkih u svetu. Njegov značaj je u tome što prati razvoj rudarstva i metalurgije od praistorije do danas. Inače, prva muzejska postava u Boru otvorena je 1951. godine sa temom iz istorijata Bora i rudnika a sam muzej je sa radom počeo 1961. godine kao Narodni muzej kompleksnog tipa, čiji je osnivač, podsećamo, Skupština opštine Bor.

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

P – POVRŠINSKI KOP BOR
Na samo 10 minuta od urbanog gradskog jezgra nalazi se Površinski kop Bor, impozantno veštački stvoreno udubljenje, nastalo eksploatacijom rude bakra tokom dvadesetog veka. Sa „Vidikovca“ na severnoj strani oboda Kopa, otvara se nestvaran panoramski pogled na njegovu strukturu i raznobojna mini jezera na samom njegovom dnu. Veličina borskog kopa dovoljna je da se u nju smesti tri puta veća količina vode od one koja staje u Borsko jezero, a to je 36 miliona kubnih metara vode. Danas se ovo udubljenje postepeno zatrpava, što je veoma značajno sa ekološkog aspekta. Međutim, sa druge strane, to zatrpavanje nije toliko intenzivno, tako da će ovaj jedinstveni industrijski pejzaž biti i dalje dostupan turistima. Vidikovac iznad starog rudnika nalazi se na oko 2,5 km severno od centra Bora.

Površinski kop

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

S – STOL
Između Velikog, Malog krša i Deli Jovana smestio se Goli krš, čiji je uzdignuti deo pod nazivom Stol. U opštini Bor, on je po visini drugi vrh. Stol je od Bora udaljen oko 20 km, a saobraćajna dostupnost je moguća samo do podnožja planine, iz pravca Krivelja, Bučja ili Donje Bele Reke i Luke. Do planinarskog doma i podnožja vrha Stola može se stići samo terenskim vozilom ili pešačenjem. Kako i sami poznavaoci i zaljubljenici u prirodu kažu, veličanstven izgled mu daju šumski kompleksi, cvetne livade, krečnjačke forme. Zaravnjeni vrhovi i strme litice pružaju pogodne uslove za planinarenje i ekstremne sportove kao što su parabolik i paraglajding, a šire područje je izuzetno za pešačke i biciklističke ture. U podnožju planine ima jakih vrela, dok je u podnožju samog vrha Stola formirano veštačko jezero površine tri ara. Smeštaj je moguć u Planinarskom domu sa depandansom, kojim upravlja PSD ”Crni vrh” iz Bora. Najčešći posetioci nadaleko poznatog Stola su izletnici, planinari, zaljubljenici u sportsko penjanje, paraglajding, lovci, izviđači, rekreativci i mnogi drugi ljubitelji prekrasnih predela i pejzaža. Svakako treba istaći da je ova planina sa planinarskom domom ponos Planinarskog smučarskog društva „CRNI VRH“ iz Bora. Planinarski put do doma je obeležen, tako da se nepogrešivo stiže pešice ili kolima putem od Bora preko sela Gornjane prema Majdanpeku (oko 15 km). Dom se nalazi na 1.156 m/nv. Bebi ski – lift dužine 800 m se nalazi uz planinarski dom. Tokom školskog raspusta organizuje se škola skijanja. Staza je pogodna za početnike u skijanju, kao i za trening najmalađih kategorija takmičara.

Stol

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

F – FK BOR
FK Bor, sada OFK Bor je najstariji aktivni fudbalski klub u Boru. Za čitav vek postojanja predstavljao je svojevsni centar sportskih dešavanja grada Bora. Ovaj klub je osnovan 1919. godine kao srpsko-francusko sportsko društvo, jer je direktor borskih rudnika bio Francuz Loren. Do početka Drugog svetskog rata se zvao ASB, a posle rata Radnički Bor. Pod tim imenom je igrao uglavnom u trećeligaškom takmičenju, sve do 1963. godine. U sezoni 1967/68. ovaj klub stiže do finala Kupa Jugoslavije, gde je poražen od Crvene zvezde sa 7:0. Bor je ulaskom u finale kupa prethodne sezone po prvi put obezbedio učešće u nekom evropskom takmičenju, Kupu pobednika kupova, gde je poražen već u 1. kolu od Slovana iz Bratislave, osvajača tog kupa te sezone. Od 1968/69. je igrao u najvišem rangu lige SFR Jugoslavije i završio sezonu su na solidnom trinaestom mestu od 18 ekipa. Bor je 1969. bio predstavnik Jugoslavije u Balkanskom kupu, gde je u završio na poslednjem mestu u svojoj grupi. Naredne sezone su bili četrnaesti, ali su 1970/71. ispali pošto su sezonu završili na 17. mestu, ispred Crvenke. U Prvu ligu se vraćaju u sezoni 1972/73, gde su ostali sve do 1974/75, kada su ispali. Posle je usledila velika kriza. Klub je pao na nivo anonimnosti, pa je stigao do srpskoligaškog ranga, a od 2007. i zonskog takmičenja (4. liga), gde se zadržao do sezone 2010/11, kada u Pomoravsko – Timočkoj zoni zauzima poslednje 16. mesto i ispada u niži rang, okružnu ligu. U Borskoj okružnoj ligi se zadržao samo jednu sezonu, gde je bez poraza u sezoni 2011/12. ubedljivo osvojio prvo mesto, i tako se vratio u zonski rang. Poznavaoci ovog kluba ističu da su tu ponikli mnogi veliki igrači ili su u njemu kasnije igrali. Među njima su Miloš Milutinović, Gastron Balduini, Volođa Ljaskovski, Bora Milutinović, Stojimir Murganović, Nedeljko Pilčević, Buda Gojković, Pava Rajzner, Franja Paulinc, Slobodan Perišić, Nemanja Radulović, Miodrag Z. Nikolić, Miodrag V. Nikolić, Stevan Komljenović, Jovan Hajduković, Ljubiša Dalanović, Boriša Đorđević, Ilija Zavišić, Slobodan Radović, Ištvan Šorban, Milija Brkić, Nebojša Krupniković, Ivica Dragutinović, Boban Nikolovski, Ivan Gvozdenović.

FK Bor

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

C – CRNI VRH
Crni vrh je od Bora udaljen 30 kilometara, a isto toliko sa druge strane i od Žagubice. Ova planina u istočnoj Srbiji, se nalazi na razvođu između slivova Morave i Crnog Timoka (Crna reka).Najviši vrh nalazi se na 1043 m nadmorske visine. Planina je izgrađena od andezita, pošumljena i slabo naseljena. Planinski masiv Crni vrh veoma je bogat kvalitetnim šumama, posebno bukovim. Obiluje i crnom borovom šumom, po kojoj je , prema nekim izvorima, Crni vrh i dobio naziv. Blizina asfaltnog puta Bor-Žagubica, prijatna planinska klima sa dubokim snežnim pokrivačem koji traje gotovo do maja, bujno zelenilo i čist planinski vazduh učinili su da ova planina postane primamljiva za mnoge goste.Prema podacima, prvi objekat koji je izgrađen na Crnom vrhu je Planinarski dom, iz 1952. godine u čijoj je neposrednoj blizini teren za skijanje sa uspinjačom. Značaj Crnog vrha za razvoj planinskog turizma, ne samo u borskoj opštini, nego i u citavoj Srbiji do punog izražaja će doći kada za par godina bude završen turisticki centar „Crni vrh“, koji ce zahvatati površinu od oko 210 hektara. Izgradnjom hotela visoke kategorije, tipa Hayatt, sa oko 850 postelja, apartmanskog naselja, ski staza, klizališta, teniskih i terena za mini golf, sportske hale i heliodroma, prirodne lepote ove planine postaće dostupne i najprobirljivijim gostima iz sveta.
Prva zvanična sezona sa novim ski liftom počela je 2013/14, gde su upotrebi dve od postojećih tri staze. Prva staza zove se „Jelen 1″ koja se kategoriše kao mala crvena staza , dok se druga staza zove „Jelen 2″ kategorisana kao crveno-crna dužine m. Pored ovih staza postoji i ski put dužine 2.300 m. Trenutno na Crnom vrhu funkcioniše skijalište koje ljubiteljima zimskih sportova ,posebno skijašima nudi ove dve staze: jedna je duga 1.550 metara za smelije i vičnije pored nove žičare i druga dužine oko 800 metara duž ski-lifta, prema nedovršenom hotelskom kompleksu Jelen-Hajat. Uređen je prilazni put, parking, objekat za iznajmljivanje skijaške opreme i kafić. Crni vrh tokom prolećnih i letnjih meseci obiluje lekovitim biljem poput koprivae, sremuša, zeljea, kupine, šipaka, lešnika.

Crni vrh

Ovaj medijski sadržaj je sufinansiran iz budžeta Grada Bora
„Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva