U dvorištu Pozorišnog muzeja u Zaječaru priređen program povodom 38 godina od smrti Zorana Radmilovića

Povodom 38 godina od smrti Zorana Radmilovića, velikana jugolovenskog i srpskog glumišta, rođenog Zaječarca, u dvorištu Pozorišnog muzeja u Zaječaru, na sceni “Nenad Ciganović” emitovan snimak predstave „Ateljea 212” iz Beograda „Korešpodencija”, po tekstu Borislava Pekića, u adaptaciji Borislava Mihajlovića Mihiza, u režiji Arsenija Jovanovića.

Publika je uživala u kultnoj predstavi iz 1980. godine u kojoj pored Radmilovića igraju Bata Stojković, Milan Caci Mihailović, Mira Banjac, Ružica Sokić, Aljoša Vučković… rečju plejada izvanrednih glumaca, pisaca, reditelja.

U nadahnutom obraćanju pre početka projekcije, istoričarka umetnosti u Pozorišnom muzeju Marija Simonović je pored ostalog govorila o tome šta bi trebalo da naučimo od Radmilovića.

„Prvo što bismo mogli da naučimo jeste da malo više volimo Zaječar i da malo lepše o njemu govorimo. Zoran je, čini mi se, koristio svaku priliku da spomene Zaječar. Zaječar je bio inspiracija za njegove štoseve i anegdote. Njagove čuvene improvizacije nosile su u sebi zaječarski duh. Zaječar za njega nije bio samo inspiracija, već i utočište, njegovo mirno mesto. Govorio je često da ga Zaječar i njegovi prijatelji iz Zaječara vraćaju na zemlju i da nakon boravka ovde u Beograd odlazi pročišćeniji i mirniji. Druga stvar koju možemo naučiti jeste da je svakome od nas neophodna igra i da svako od nas nosi u sebi dete koje je s vremena na vreme bitno razigrati. Zoran je govorio kako se on u stvari na sceni igra umesto nas, gledalaca koji nemamo dovoljno vremena ili dovoljno mašte za igru. I treća stvar koju možemo naučiti od Zorana jeste šta je suština pozorišta. U jednom intervuju iz 1965. rekao je da je poverovao da će postati glumac onog trenutka kad je shvatio da se tako može pomoći ljudima da zaborave na svoje probleme, makar na kratko, makar na ta dva sata koliko traje pozorišna iluzija“ kazala je Simonović.

I kao što reče Marija, uz snimak „Korešpodencije“ u kojoj je Zoran igrao, publika je zaboravila na svoje poteškoće i istovremeno, još jednom, sačuvala od zaborava Zorana.

Prethodni članci